TOMISLAV: Zanimljiva priča kreće još 2014. godine kada smo Nikolina i ja bili zajedno na Mladi fest susretu u Međugorju. Iako smo bili zajedno u autobusu, na katehezama i u istom smještaju sa ostalim sudionicima mi se nismo tada ni upoznali, poslije se nismo nigdje susreli do naše prve kave kaže Tomislav. Nastavio sam dalje sa svojim samačkim životom, poslom i svakodnevnim brojnim aktivnostima. Par godina poslije kroz duhovne vježbe sv. Ignacija dobivam poticaj za pokretanje zajednice za slobodne muškarce i žene koji žele katolički brak. Ubrzo nakon toga upoznao sam djevojku s kojim sam započeo vezu, koja je trajala 6 mjeseci pa se zaustavila i poslije godine dana ponovo pokrenula, zaručili smo se i planirali zajednički život. No, ipak sam nakon dugo premišljanja shvatio da veza i zaruke ne vode prema braku i odlučio raskinuti zaruke te teška srca nastaviti dalje kroz život. Imao sam tada već 44 godine i bio sam uvjeren da Bog ima neki plan za mene te da koliko god je sada teško treba prebroditi sve kušnje koje su se tada slile u moj život. Život je bio pred puknućem na svim područjima i jedino me je držala vjera i pouzdanje u Očevu volju za mene. Znao sam da me neće ostaviti samoga i da će moj život dobiti uskoro novi smisao i puninu. Otvara se prilika da Slaven, prijatelj iz Zajednice i ja odlazimo na Laudato TV predstaviti programe koje zajedno kreiramo i susret u Cerniku 2019. godine. Tada ni na kraj pameti mi ne dolazi rasplet događaja nakon te emisije.
NIKOLINA: Cijeli sam život tražila nekoga tko će me razumjeti, tko želi biti dio mog svijeta i mog života. Prošla sam progonstvo iz Vukovara 1991 kao dijete i vratila se kao djevojka nazad sa svojih 20 godina života. Živjeli smo u Samoboru, a nakon povratka nisam bila ni tamo ni ovdje, nije bilo puno prijatelja s kojima sam prije izlazila te sam se posvetila poslu, otvorila svoj frizerski salon i brizi oko kuće, cvijeća i zajedno s roditeljima živjela u obiteljskoj kući. Oduvijek sam sanjala da ću imati svoju obitelj i muža koji će me razumjeti, podupirati i biti mi podrška. Nisam nikada voljela donositi odluke i uvijek mi je bilo bitno da me netko potiče i da me zavoli onakvu kakva jesam, da vidi u meni čisto srce i spremnost na bezuvjetnu ljubav koji sam čuvala za onog pravog i jedinog. Željela sam nekoga tko će mi biti oslonac u životu, nekoga s kim ću željeti provesti svaku sekundu, nekoga tko će se znati boriti za mene i znati ući u moj svijet i sve ono što u sebi nosim. No, kako je vrijeme prolazilo nije se događalo ništa značajno, a sve „kave“ su bile prolazne i prazne, u svim tim susretima nisam osjetila ono nešto, neki dublji osjećaj da je to TA osoba. U međuvremenu sam ostala i bez oca te smo mama i ja ostale same, cijeli sam taj period čekala nekoga i vjerovala de će i taj dan doći. Često smo gledali Laudato TV i bila je emisija u kojoj su bili Tomislav i Slaven, obojica su rekli da im ne bi bio problem da ih cura pozove na kavu i da bi zbog ljubavi promijenili čak i mjesto prebivališta. Kada je Tomislav govorio, osjetila sam neki poticaj nutrine koji je probudio moje osjećaje i od toga dana nisam imala mira u svojim mislima. Stalno mi je bilo u glavi da mu se trebam javiti i da želim da se bolje upoznamo. To je trajalo 3 mjeseca, krenem pisati poruku pa obrišem, krenem, pa nazad sve dok ju jednog dana nisam poslala. Očekivala sam da se neće javiti ili da će to potrajati, no odgovor je stigao jako brzo još istog dana. Sad sam tek bila u panici, jer nema nazad, ajme Nikolina u šta si se uplela šta sada kako ću ja to, šta će misliti… bezbroj previranja i košmar u glavi… Nakon 2 dana već je bila naša prva kava u hotelu Lav u Vukovaru.
TOMISLAV: Mene je poziv jako ugodno iznenadio i kroz još nekoliko drugih situacija i kroz dan i proteklih nekoliko mjeseci shvatio sam koliko sam kušnji imao i što sam sve prolazio, te koliko me je Bog čuvao od krivih odluka i promašaja. Gledam u poruku i ne vjerujem, ja da dobijem poziv na kavu, nakon svih „kava“ koje sam inicirao i svih pokušaja, da se meni netko javi, to nisam očekivao ni u snovima. Jako sam nestrpljivo čekao susret i radovao se toj prvoj kavi koja je potrajala i traje još i danas. Kroz naše upoznavanje shvatio sam da je Nikolina osoba s kojom želim provesti život i stvarati obitelj. Brzo nakon kave smo ušli u vezu, a odmah poslije toga je došao Covid, nisam mogao iz Osijeka nikuda ići radi zabrane kretanja i nismo se vidjeli 2 mjeseca. Nakon lockdowna nastavili smo se viđati, a susreti su bili vrlo romantični kao u doba naših baka i djedova koji nisu imali kafiće i restorane za druženje. Odlazili smo na izlete, boravili na Dunavu a najdraži su na suputnici bili termosica s kavom, dekica i pokoji slatkiš. To je bilo divno vrijeme upoznavanja i povezivanja. Ponovo su se pojavile zabrane, novi lockdown i tragična smrt moje majke koja je preminula od Covida. To vrijeme je bilo iznimno teško i toliko mi je bilo bitno što je Nina bila uz mene cijelo vrijeme kao podrška i rame za plakanje uz moju duhovnu braću iz Exitus programa za muškarce katolike. Prošli smo sve to zajedno i meni je došao poticaj da zaprosim Nikolinu na jednom našem susretu. Nisam se mogao othrvati Božjem pozivu da pred svim sudionicima pozovem Ninu, pročitam joj priču koju sam kroz poticaj nutrine dobio za nju i zaprosim ju. Bio je to snažan i emotivan trenutak koji je rasplakao sve sudionike pa tako i nas dvoje. Ujedno je to kraj jednog dugog i teškog puta i početak novog, ljepšeg i neizvjesnog ali opet sigurnog puta jer sada idemo zajedno, s Njim i s vjerom da Bogu ništa nije nemoguće i da ima najbolje za nas. Nekoliko mjeseci poslije smo se vjenčali u Vukovaru u crkvi Gospe Fatimske, a svadbeni dan i naše dnevno vjenčanje bilo je u hotelu gdje smo se upoznali i popili prvu kavu, u hotelu Lav. Nakon vjenčanja sam se preselio u Vukovar i živimo zajedno u obiteljskoj kući u skladnom i sretnom braku uz svakodnevne izazove, kompromise, međusobno uvažavanje i poštivanje. Oženio sam se sa 46 godina iako su svi oko mene već digli ruke i odustali čak više i pitati kad ću se ženiti. No, Bog nije odustao od mene, moje je molitve, odricanja i žrtve davno zaprimio, a trenutak ostvarenja čežnji moga srca je odredio upravo On.




